Ne znam je li stvar u mjestu, vremenu, prostoru u kojem se nalazim ili se jednostavno iz nekog drugog razloga osjećam... prazno. Ponovno radim ono isto o čemu čak jedva da i želim pisati, a kamoli pričati - osvrćem se na sve što je nekada bilo i uzaludno se nadam da će se neke stvari ponoviti i ponovno mi stvoriti onaj osjećaj koji me, za razliku od ovoga sada, ne ostavlja praznom. Nekako kao da ne mogu pronaći samu sebe u onome što radim, što govorim, što osjećam. Pitam se gubim li samu sebe. Ne mogu definirati kako se osjećam, ne mogu definirati trenutno stanje u svome mozgu. Na koji način da si onda pomognem?

I vrijeme opet prebrzo prolazi. Ni ne okrenem se, a tu je već studeni, s njim onaj njegov odvratan prvi dan koji uključuje moje dvosatno sjedenje na groblju, mnogo lišća, tišinu i nevjerojatan osjećaj gorčine.

Jedina moja točka pomaka zapravo je nekakvo razmišljanje o budućnosti. No, tome neki drugi put.

Valjda bih se samo trebala pokrenuti s ove točke, maknuti svoje tvrdoglave misli od trenutnog stanja u kojem se nalazim i za početak, pokušati pronaći samu sebe. Barem pokušati. Ali nekako i dalje stojim i ne mičem.